Oproštaj

Tražim prave riječi da započnem ovu ispovijest koju pišem tebi, životna pričo moja. Svako slovo ovog oproštaja me boli, vjeruj mi, više nego tebe. Ne znam kakva je sebičnost proradila u meni tog kobnog ljeta kad sam odlučila da te zapostavim. Istina je, sve mi je bilo važnije od tebe, ili sam makar tako mislila.

Upoznala sam svakakve ljude, grle te i ljube, a mrze. Zavide ti, a ni sami ne znaju zbog čega. S tobom to nije bilo tako. 

Mogu reći da smo se voljeli, jer je samo tvoja sreća bila važna. Nisam sebi bila važna nikad, jer mi je tvoja ljubav pružala mnogo više od osjećaja zadovoljstva i sreće. Tvoj zagrljaj je bio moj dom. Dom dovoljno velik da ugosti sve moje snove. A ja sam te prodala.

Ja vjerovatno nikada i nikome neću moći opisati ono što smo mi proživjeli i vjerujem da to mora biti tako. Nismo mi Romeo i Julija. Mi smo sebi dovoljni.

Niko osim nas i ne mora znati.

Otkako te nema sreću i ne dijelim sa drugima, jer sretna već odavno nisam. A tugu ostavljam za sebe, daleko od svih zlobnih očiju za koje sam te prodala. 

Mislila sam da znam ljude, da su me zavoljeli kao što si me nekoć volio i ti, ali takvi luđaci ne postoje. Samo si ti bio dovoljno dobar i zao da bi me na taj način volio.

I za kraj, želim da ti kažem da sam te voljela cijelim svojim bićem, možda ne onako kako si ti želio, ali onako kako sam ja najbolje umjela i mogla, sebično i zlobno.

Zbogom.

Ljubav

Sin me jednog dana upitao kako da zna da li mu se desila prava ljubav. Nasmijesila sam se blago i zagrlila ga. "Dodji, da ti mama ispriča jednu priču", odvratih.
Nekada davno, jedna djevojka je upoznala jednog momka. Mnogo su se sviđali jedno drugom i odlučili su da provode vrijeme zajedno. Godine su prolazile, a oni su se sve više voljeli. I to je tako trajalo do određenog trenutka, kad su se počele pojavljivati nesuglasice. Kao što to skoro uvijek i bude oni su se rastali i krenuli odvojenim putevima. Međutim, ljubav koju su osjećali jedno prema drugom je nekako ostala u njima. I pratila ih, u svaku stopu. Prošla su ljeta i zime, a u njihove živote su ušli novi ljudi.
"Ali mama!", prekinuo me moj desetogodišnjak, "Zašto ova priča zvuči nekako tužno?". Gledao me zbunjeno, dok su se njegove zjenice širile, a usne krivile u polu-tužni osmijeh. "Dušo", odgovorih, sve prave ljubavi imaju svoje tužne trenutke, ali ne brini, jer svako bira kraj svoje priče." Vidiš, kada zavoliš prvi put, jako i iskreno, kada svaku stvar radiš misleći na tu osobu znaj da si na pravom putu da spoznaš pravu ljubav. Prava ljubav, sine, nije samo osjećaj. To je način života. Pjevaš dok čistiš kuću, smiješiš se prodavaču u trgovini, i što je najbitnije, ne očekuješ ništa nazad. Poklanjaš svoje srce i nadaš se da ga, taj neko, neće slomiti. Ali, budi pažljiv kad budeš poklanjao ljubav prvi put. Jer samo je tada iskreno. Voli se mnogo puta, ali taj prvi osjećaj koji se probudi u tebi i stvori novog tebe je poseban. Zato srce pokloni posebnoj osobi. Prva ljubav udje u jedan poseban dio srca, skrasi se tu i ne prestane do kraja života. Na spomen imena te osobe ti tijelo zadrhti, a srce ubrzano počne kucati. To kad se desi, sine moj, znat ćeš da je prava ljubav u pitanju.
I dalje me gledao zbunjeno, i upitao kako moja priča završava.
Djevojka se udala, a i on se oženio. Nikada se više nisu čuli poslije toga. Znam samo da su se jednom sreli, nakon mnogo godina i pogledali se ravno u oči. Kao nekada. Na trenutak je sve izgledalo kao prije, a ništa nije bilo isto. Ja sam tada tebe držala u rukama i bilo ti je tek nekoliko mjeseci. Upitao me za tvoje ime, a ja sam ućutala. Vidiš dušo, prošlo je već deset godina, a ništa nisam čula o njemu poslije toga. I dobro je, jer sada imam tvog oca kojeg volim više od bilo svega, a prvu ljubav, koja zaborav nema nisam ni pokušala zaboraviti, jer sam tu ljubav poklonila tebi. Ti nosiš njegovo ime i posjeduješ onaj dio mog srca do kojeg niko ne može doprijeti. Vidiš da ipak nije tužna priča, jer ona nema kraj. Ti nosiš zrno ljubavi u sebi, kojem su korijeni u dalekoj prošlosti, a posjeduješ svu ljubav budućnosti koja tek treba da se desi. Meni ne treba sretan kraj, jer ti si, sine, moja najveća sreća. A tvoj otac, svrha mog života. I to je ljubav. Znat ćeš kad se desi jer će uvijek biti prisutna, iako osobe nisu.

R-EVOLUCIJA

Moram da se oglasim na ovu temu jer očigledno je da su se ljudi počeli buditi i slušam svakakve priče sa hiljadu strana. Ovako, kao prvo, nešto se pod hitno mora napraviti. U potpunosti pružam podršku svim ljudima koji su vani i bore se za svoja osnovna ljudska prava. Prije nego što im se i sama pridružim moram reći da nasilje ne podržavam, ali da razumijem isfustrirani narod koji više trbuhom ide protiv osnovne logike. Sav taj novac kojim se ONI (političari, zamjenici, savjetnici i druge guzice) klinče i diče, je narodni novac. Moj otac je taj koji ti je platio to tvoje "službeno" auto koje ti i kad si "neslužbeno" na putu koristiš. To je novac mog nerođenog djeteta kojim ideš na odmore, a ja se ne smijem odvažiti da zatrudnim jer se plašim da mu neću moći pružiti normalan život. To je novac koji ja zarađujem, a ti ideš njime na skupocjene odmore. I da. Svi mi to znamo. Znamo, i shodno tome rušimo.
Nije moguće da su svi političari toliko neuki i neobrazovani da ne vide kakvu sprdanciju prave od ove kvazi-države. Kažem "kvazi", jer sistem kakav ovdje vlada ne postoji nigdje drugo na svijetu. Uvijek smo mi ona crna rupa koje stoji dole u fusnoti u svakoj knjizi gdje sav pismen narod kaže: "Izuzetak je BIH." I uvijek smo mi izrod, jer nas od '92 truju nacionalizmom kako bi ONI gore sjedili u foteljama i ismijavali nas. "Zavadi pa vladaj" je moto kojim se oni vode. A dok je ovaca, bit će i vune.
Zbog svega ovog nemamo ni zdravstvo, ni školstvo, niti bilo šta uređeno kako treba. NJIMA je u interesu da smo, glupi, zaostali, bolesni i nemoćni, ali da poreze svakako plaćamo, jer tobože, to je NAŠA država. Ali narod nije glup, jer ovo je već odavno postala država ONIH koji sjede u tim istim foteljama, šalju djecu da studiraju vani, a ukidaju Erasmus program, kako djeca, nas običnih ljudi ne bi dobila takvu priliku. Ovo NAŠA naravno podrazumijeva i onu jednu dozu nacionalizma koji je tu da uguši, svaku nadu da bi se jednog dana narod mogao ujediniti i postići nešto ZAJEDNIČKO.
Narod se sa svim pomirio, ali kad mu uzmete i posljednji zalogaj hljeba iz ruke to ne može izaći na dobro. Pohlepa koja vlada u tim foteljama je nezasitna. E pa, kad VI niste siti, mi jesmo. Nama je dosta. Ne želimo da budemo ovce i crna rupa na karti svijeta sa najgorim statistikama u svim kategorijama. Pa imamo i mi dostojanstvo. Ovce nismo, nismo ni međedi (čime nas nazivaju) i zbog toga treba da uslijedi jedna r-EVOLUCIJA uma. Ljudi smo kao i VI, imamo pravo na osnovne stvari, a ako niste u mogućnosti da ispunite to, pokupite se sa svojim foteljama i bježite kud VAS noge nose.
Sigurna sam, da bi sa pravim ljudima, na pravom mjestu, neka dobra promjena mogla da se desi. A pravo vrijeme je SAD.

Na dan kad sam rođena

Kažu da je bila hladna noć kada su majku odvezli u bolnicu. Ovo doba godine je bilo izuzetno strašno '93-e. Snijeg je padao bez prestanka već nekoliko dana i nije izgledalo kao da će prestati. Te noći, tačno prije 21 godinu,  sam se rodila ja. Ne znam da li je istina, ali kažu da je to bio najhladiji dan te godine. Međutim, majka tvrdi da njoj nikad nije bilo toplije, makar oko srca.
I evo ga opet, 30.januar.
Ne znam kako drugi ljudi gledaju na ovaj mjesec generalno, ali svi uvijek tvrde kako je težak ovaj period. Meni iskreno, nikad nije ni bilo bitno. Decembar je mjesec u kojem se svode svi računi, gdje svi analiziraju prošlu godinu i donose odluke za bolju novu godinu. Srećom, ja to uvijek ostavim za januar. Januar mi dođe kao druga prilika za prošlu godinu u kojoj poravnavam sve račune, i kao šansa za novi početak.
I tako sam ovog januara pokušala dati dragim osobama drugu priliku, jer je svako zaslužuje, makar po mom skromnom mišljenju. Međutim ne znaju svi, da prilike koje ja pružim ljudima u januaru ne traju do kraja tekuće godine. Ja ne čekam decembar da donesem odluke koje će biti prekretnice u mom životu. Januar je moj vječiti drug, a današnji datum presudan.
Uvijek imate osoba u životu koje želite natrag, ali je njihovo mjesto tamo gdje i pripadaju. A to je zaborav. Ljudi koji nisu više u vašem životu, su sa razlogom odsutni. Ili se niste dovoljno dobro borili za njih, ili oni nisu za vas. To je stvar je percepcije, ali ako je činjenica da ih nema to je onda samo dokaz da nikada niste ni pripadali zajedno. Voljeti nekoga i željeti ga pored sebe znači da nećete dopustiti da vas bilo šta razdvoji. Neraskidive veze ne čine ljudi koji se prepuštaju samo emocijama, već ljudi koji se bore za ono što im je vrijedno. Bila to ljubav prema porodici, prijatelju ili nekom trećem. Ako su vam ove veze bitne, nećete dozvoliti da dođe do raskola istih.
Voljela sam i ja jednom tako. Jako, da jače ne može. I borila sam se, dugo nakon što je bilo gotovo.  I to je bilo to. Dokaz da nije vrijedno, jer ptica sa jednim krilom ne može da leti. I onda shvatiš da su se stvari promijenile. Emocije mogu biti iste, ali ljudi nisu. I onda dođe olakšanje. Osjećaš se slobodnije. Shvatiš da možda i nisi ptica kojoj je namijenjeno da leti sada. Možda još trebaš rasti i upoznati oko sebe kako bi dobio snagu. Šta ako putovanje ne počinje letom, već od samog početka, kada shvatiš smisao situacije u kojoj se nalaziš i  hodaš čvrsto po tlu tražeći oslonac u laganom vjetru koji te usmjerava ka nečem boljem.
Kada razmislim o tome, i ne viđam puno ptica kako lete u januaru. Sve su one u nekim toplijim krajevima gdje traže uslove za bolji život.
Ne znam, meni je i u januaru toplo. Sve dok imam ovo jedno krilo puno ljubavi, znam da mi neće biti važno doba godine u kojem ću letjeti. Samo znam da će, kada dođe vrijeme za to, taj let biti ispunjen radošću i beskrajnom srećom.
Ipak, ovog januara odlučujem da moje putovanje tek počinje. Ja sam večeras ponovo rođena.

Stranica 25, Poglavlje 14

Pogledali smo se u mraku i nasmijali. Nakon toliko dugo vremena napokon smo se sreli u našem gradu ljubavi. I da, samo jedan pogled je bio dovoljan da se vratimo u dane naše sreće. Odmah su mi kroz glavu prošli zajednički sati i ludovanja. I onda opet neka praznina u srcu. Mnogo mi je nedostajao.
Pozdravili smo se onako drugarski, naivni zagrljaj dvoje poznanika. A toliko bi taj zagrljaj mogao značiti više. Toliko je toga moglo stati u naš zagrljaj. Jedan cijeli svijet ljubavi i čežnje. Mnogo neizrečenih riječi i jedna šansa za novi početak.
Da li smo htjeli početak? Ne znam. Bila sam mnogo nesigurna u njegovo ponašanje. Bio mi je prijatelj, ljubavnik i brat. Znala sam sve o njemu, a ipak sve ovo vrijeme smo djelovali kao stranci. Ipak, ljubav prema njemu je jačala svakim danom iako razlog nije postojao. Nismo se viđali, niti smo pričali, ali nešto jako snažno me vuklo prema njemu. Bio je to neki osjećaj pripadnosti, i osjećaj slobode. U isto vrijeme. Neobjašnjivo.
Šta bi značio novi početak za nas, da li bi nastavili tamo gdje smo stali ili bismo počeli neku novu stvarnost, jer ova više nije postajala za nas. Da li bi to značilo da nastavljamo dalje ili se vraćamo u prošlost po nešto izgubljeno?  Znajući da je sadašnjost najvažnija trenutno htjela sam da zna da ga volim, iskreno i bez osjećaja krivice, ili srama. Ono što je bilo među nama nekada davno više nije postojalo, ali postojali smo mi i to je bilo bitno. Vidite, samo jedan naizgled naivni zagrljaj me mogao navesti na ovoliko razmišljanja. I to je značilo da stvari među nama nisu gotove, iako smo oboje to mislili.
Zime su bile toplije sa njim, sreća je bila veća, a osmijeh iskreniji. I to mi je užasno falilo. Falio je on, onako kako me gledao, način na koji me dodirivao i način na koji me imao.
Kad bi se desilo nešto lijepo, ponajprije bih to željela podijeliti s njim. Kad bih plakala, pa makar to bilo i zbog njega samog, htjela sam da to bude na njegovom ramenu. A on nije bio tu, a trebao mi je.
I tako, svaki put kad ga sretnem zaledim taj trenutak u sjećanju i držim se za njega kako ne bi otišao u zaborav. Svaki put ostavim djelić sebe sa njim, i nadam se da će i njemu taj djelić poslužiti kao utjeha za sve ono što nismo zajedno doživjeli, a trebali smo, za sve trenutke koje nismo proveli zajedno,a htjeli smo.
I radovala sam se svakom ponovnom susretu, jer mi je uvijek poklanjao snagu za novo sutra. A svako novo sutra je davalo nadu da ću ga ponovo sresti.
Bio mi je dovoljan i prijateljski zagrljaj starih poznanika čisto da mi vrati osmijeh na kratko i obaspe me toplotom starog sjaja i sjećanja. Niko nije ni slutio da jedan naš naizgled slučajni susret znači ovoliko. Ali znala sam ja, i znao je on. Sjaj u njegovim očima i boja glasa sa prizvukom lažne sreće kad bi me upitao "Kako si?" bi ga uvijek odao.
Znao je bolje nego ja sama kako sam i kako se osjećam, ali je uvijek pitao iznova. Želio je potvrdu kako bi znao da trenutno ne postoji veći stranac od njega koji me bolje poznaje. I bio je prokleto u pravu. Moje "Dobro sam!" bi mu objasnilo sve što mu drugačije nikada ne bih priznala. Ovako je makar znao, znao da sam i dalje prokleto njegova.

Stranica 8, Poglavlje 14

Otišao je i ostavio me bez riječi. Bez ijedne jedine.
Vjerujem da nije imao šta da kaže nakon onoliko dugih razgovora u kojima smo tražili razloge postojanja i svrhu života. Znali smo daleko u noć da raspravljamo o najsporednijim stvarima na svijetu, a ipak smo se osjećali važnima. Vjerovala sam da je to sve samo bio dobar dio onoga što on jeste ustvari. Na mene je ostavio utisak jednog zrelog šesnaestogodišnjaka koji je znao šta želi, iako je bio znatno stariji. Dovoljno zreo da odlučuje za sebe , ali dovoljno mlad da bude uplašen i izgubljen. Riječi koje je izgovarao su imale čudnu, gotovo opijajuću moć. Svaka nova bi se nadovezivala na prethodnu i time mu je uspijevalo da daje smisao "malim" životnim temama o kojima ranije nisam ni razmišljala. Za nekoliko dana sam naučila mnogo stvari koje su ustvari bile njegove male "lekcije" koje je nosio sa sobom kroz život. Nekako tužno. Jer iako je odavao utisak čvrstog čovjeka, koji je prošao mnogo toga, bio je samo ranjena ptica selica. I kažem selica, jer je imao više ličnosti u jednoj. Volio je da se igra i da mijenja te ličnosti te na taj način zbunjuje ljude. Volio je da "seli" iz jedne krajnosti u druge. Ili te volio ili mrzio. Za drugo nije znao.
Ja, na drugu stranu, sam bila potpuno drugačija, a opet ista. Sa njim sam se osjećala kao da stojim na jedom mjestu, ukopana, ali da iz te iste tačke imam snagu da osvojim cijeli svijet. Ali odjednom, taj mi svijet više njie bio važan jer smo mi imali svoj. Dovoljno širok, dovoljno velik i obiman, a opet tako malen da je mogao stati u moje ruke. Ne znam, možda bi vam on to bolje objasnio. Znao je sa riječima mnogo bolje nego svi ostali. Kažem vam, jednostavno nije ličio na onu uobičajenu kolotečinu na koju smo navikli. Imao je svoju filozofiju i ideologiju koja je bila avangarda za vrijeme u kojem smo mi živjeli.
I sve vrijeme sam imala osjećaj kao da igramo neku igru. Nije to bilo obično kartanje. Više je ličilo na monopol. Da, ili uložiš sve, ili si prestrašen da napraviš novi korak i povučeš se. Ili osvojiš sve ili bankrotiraš.
Opet, voljela sam da sam riskiram. To je bilo u mojoj prirodi. Problem je nastao tek kada sam shvatila da mi nismo više igrali istu igru. Previše nepromišljeno s moje strane, pomislih u sebi. Znate ono, volio je i on monopol, i to mu je bio stil života, ali negdje duboko u sebi je odigravao cijeli scenarij strateški.
To je to. On igra šah. Pokušava"Fool's mate" što je poznato kao šah-mat u dva poteza.
Čudno za njega pomislih, tako ovih dana samo još igraju početnici i budale.

How to be happy

It is the tough times when you need a dose of positivity and hope. It is this feeling that makes you wonder is it really ever enough of all the problems and stress u've got. I takes a lot of guts even to admit the fact of being unhappy. I do not want to talk about any facts, but let us be real. Life is too short to feel uncomfortable with the decisions and choices you make everyday. So here is my top 5 ways for being happy:

1. Be rational

The voice of your heart might be very loud sometimes, but eventually if you already know what damage your decision might cause in future your brain will warn you, and believe me, trusting your heart is wonderful, but you should also give a chance to your ratio. Just learn to question everything you hear.

2. Tell the truth

Any lie you set in this world will find it's way back to you. It is just a waste of time. It begins with small lies and they grow so fast you cannot even keep up with them. They trace you and it destroys relationships of any kind. Open communication is the best thing you can learn and aply to any field of your life.

3. Learn to love yourself

Accepting who you are might be one of the biggest struggle you'll face in life. Whenever you don't feel confident about what you see in the mirror, you have to understand that this is the way you are. If you do not like it, change it. There is no bigger enemy of yours than yourself.

4. Forgive

Forgiveness makes life so much better. As simple as that. Try it sometimes.

5. Stay positive

Make a list of favourite moments in your life, smile at strangers, read books and travel. Spend some time with your family or do something different. Explore and see what your possibilities are. Get out of your comfort zone and grow bigger, and better. Understand that everything happens for a reason and that anything can be a lesson learned.

Life can be so much more for you. It is not about how many years youl live, but how you live them. Quality should be important to us. Walk away from anything that makes you sad. If you have problems, fix them. Fight and be a champ. Do not just dream. Wake up and live it up.

Have a nice weekend,

Love, 

Me :)