Nekada davno, jedna djevojka je upoznala jednog momka. Mnogo su se sviđali jedno drugom i odlučili su da provode vrijeme zajedno. Godine su prolazile, a oni su se sve više voljeli. I to je tako trajalo do određenog trenutka, kad su se počele pojavljivati nesuglasice. Kao što to skoro uvijek i bude oni su se rastali i krenuli odvojenim putevima. Međutim, ljubav koju su osjećali jedno prema drugom je nekako ostala u njima. I pratila ih, u svaku stopu. Prošla su ljeta i zime, a u njihove živote su ušli novi ljudi.
"Ali mama!", prekinuo me moj desetogodišnjak, "Zašto ova priča zvuči nekako tužno?". Gledao me zbunjeno, dok su se njegove zjenice širile, a usne krivile u polu-tužni osmijeh. "Dušo", odgovorih, sve prave ljubavi imaju svoje tužne trenutke, ali ne brini, jer svako bira kraj svoje priče." Vidiš, kada zavoliš prvi put, jako i iskreno, kada svaku stvar radiš misleći na tu osobu znaj da si na pravom putu da spoznaš pravu ljubav. Prava ljubav, sine, nije samo osjećaj. To je način života. Pjevaš dok čistiš kuću, smiješiš se prodavaču u trgovini, i što je najbitnije, ne očekuješ ništa nazad. Poklanjaš svoje srce i nadaš se da ga, taj neko, neće slomiti. Ali, budi pažljiv kad budeš poklanjao ljubav prvi put. Jer samo je tada iskreno. Voli se mnogo puta, ali taj prvi osjećaj koji se probudi u tebi i stvori novog tebe je poseban. Zato srce pokloni posebnoj osobi. Prva ljubav udje u jedan poseban dio srca, skrasi se tu i ne prestane do kraja života. Na spomen imena te osobe ti tijelo zadrhti, a srce ubrzano počne kucati. To kad se desi, sine moj, znat ćeš da je prava ljubav u pitanju.
I dalje me gledao zbunjeno, i upitao kako moja priča završava.
Djevojka se udala, a i on se oženio. Nikada se više nisu čuli poslije toga. Znam samo da su se jednom sreli, nakon mnogo godina i pogledali se ravno u oči. Kao nekada. Na trenutak je sve izgledalo kao prije, a ništa nije bilo isto. Ja sam tada tebe držala u rukama i bilo ti je tek nekoliko mjeseci. Upitao me za tvoje ime, a ja sam ućutala. Vidiš dušo, prošlo je već deset godina, a ništa nisam čula o njemu poslije toga. I dobro je, jer sada imam tvog oca kojeg volim više od bilo svega, a prvu ljubav, koja zaborav nema nisam ni pokušala zaboraviti, jer sam tu ljubav poklonila tebi. Ti nosiš njegovo ime i posjeduješ onaj dio mog srca do kojeg niko ne može doprijeti. Vidiš da ipak nije tužna priča, jer ona nema kraj. Ti nosiš zrno ljubavi u sebi, kojem su korijeni u dalekoj prošlosti, a posjeduješ svu ljubav budućnosti koja tek treba da se desi. Meni ne treba sretan kraj, jer ti si, sine, moja najveća sreća. A tvoj otac, svrha mog života. I to je ljubav. Znat ćeš kad se desi jer će uvijek biti prisutna, iako osobe nisu.
