Na dan kad sam rođena

Kažu da je bila hladna noć kada su majku odvezli u bolnicu. Ovo doba godine je bilo izuzetno strašno '93-e. Snijeg je padao bez prestanka već nekoliko dana i nije izgledalo kao da će prestati. Te noći, tačno prije 21 godinu,  sam se rodila ja. Ne znam da li je istina, ali kažu da je to bio najhladiji dan te godine. Međutim, majka tvrdi da njoj nikad nije bilo toplije, makar oko srca.
I evo ga opet, 30.januar.
Ne znam kako drugi ljudi gledaju na ovaj mjesec generalno, ali svi uvijek tvrde kako je težak ovaj period. Meni iskreno, nikad nije ni bilo bitno. Decembar je mjesec u kojem se svode svi računi, gdje svi analiziraju prošlu godinu i donose odluke za bolju novu godinu. Srećom, ja to uvijek ostavim za januar. Januar mi dođe kao druga prilika za prošlu godinu u kojoj poravnavam sve račune, i kao šansa za novi početak.
I tako sam ovog januara pokušala dati dragim osobama drugu priliku, jer je svako zaslužuje, makar po mom skromnom mišljenju. Međutim ne znaju svi, da prilike koje ja pružim ljudima u januaru ne traju do kraja tekuće godine. Ja ne čekam decembar da donesem odluke koje će biti prekretnice u mom životu. Januar je moj vječiti drug, a današnji datum presudan.
Uvijek imate osoba u životu koje želite natrag, ali je njihovo mjesto tamo gdje i pripadaju. A to je zaborav. Ljudi koji nisu više u vašem životu, su sa razlogom odsutni. Ili se niste dovoljno dobro borili za njih, ili oni nisu za vas. To je stvar je percepcije, ali ako je činjenica da ih nema to je onda samo dokaz da nikada niste ni pripadali zajedno. Voljeti nekoga i željeti ga pored sebe znači da nećete dopustiti da vas bilo šta razdvoji. Neraskidive veze ne čine ljudi koji se prepuštaju samo emocijama, već ljudi koji se bore za ono što im je vrijedno. Bila to ljubav prema porodici, prijatelju ili nekom trećem. Ako su vam ove veze bitne, nećete dozvoliti da dođe do raskola istih.
Voljela sam i ja jednom tako. Jako, da jače ne može. I borila sam se, dugo nakon što je bilo gotovo.  I to je bilo to. Dokaz da nije vrijedno, jer ptica sa jednim krilom ne može da leti. I onda shvatiš da su se stvari promijenile. Emocije mogu biti iste, ali ljudi nisu. I onda dođe olakšanje. Osjećaš se slobodnije. Shvatiš da možda i nisi ptica kojoj je namijenjeno da leti sada. Možda još trebaš rasti i upoznati oko sebe kako bi dobio snagu. Šta ako putovanje ne počinje letom, već od samog početka, kada shvatiš smisao situacije u kojoj se nalaziš i  hodaš čvrsto po tlu tražeći oslonac u laganom vjetru koji te usmjerava ka nečem boljem.
Kada razmislim o tome, i ne viđam puno ptica kako lete u januaru. Sve su one u nekim toplijim krajevima gdje traže uslove za bolji život.
Ne znam, meni je i u januaru toplo. Sve dok imam ovo jedno krilo puno ljubavi, znam da mi neće biti važno doba godine u kojem ću letjeti. Samo znam da će, kada dođe vrijeme za to, taj let biti ispunjen radošću i beskrajnom srećom.
Ipak, ovog januara odlučujem da moje putovanje tek počinje. Ja sam večeras ponovo rođena.

Stranica 25, Poglavlje 14

Pogledali smo se u mraku i nasmijali. Nakon toliko dugo vremena napokon smo se sreli u našem gradu ljubavi. I da, samo jedan pogled je bio dovoljan da se vratimo u dane naše sreće. Odmah su mi kroz glavu prošli zajednički sati i ludovanja. I onda opet neka praznina u srcu. Mnogo mi je nedostajao.
Pozdravili smo se onako drugarski, naivni zagrljaj dvoje poznanika. A toliko bi taj zagrljaj mogao značiti više. Toliko je toga moglo stati u naš zagrljaj. Jedan cijeli svijet ljubavi i čežnje. Mnogo neizrečenih riječi i jedna šansa za novi početak.
Da li smo htjeli početak? Ne znam. Bila sam mnogo nesigurna u njegovo ponašanje. Bio mi je prijatelj, ljubavnik i brat. Znala sam sve o njemu, a ipak sve ovo vrijeme smo djelovali kao stranci. Ipak, ljubav prema njemu je jačala svakim danom iako razlog nije postojao. Nismo se viđali, niti smo pričali, ali nešto jako snažno me vuklo prema njemu. Bio je to neki osjećaj pripadnosti, i osjećaj slobode. U isto vrijeme. Neobjašnjivo.
Šta bi značio novi početak za nas, da li bi nastavili tamo gdje smo stali ili bismo počeli neku novu stvarnost, jer ova više nije postajala za nas. Da li bi to značilo da nastavljamo dalje ili se vraćamo u prošlost po nešto izgubljeno?  Znajući da je sadašnjost najvažnija trenutno htjela sam da zna da ga volim, iskreno i bez osjećaja krivice, ili srama. Ono što je bilo među nama nekada davno više nije postojalo, ali postojali smo mi i to je bilo bitno. Vidite, samo jedan naizgled naivni zagrljaj me mogao navesti na ovoliko razmišljanja. I to je značilo da stvari među nama nisu gotove, iako smo oboje to mislili.
Zime su bile toplije sa njim, sreća je bila veća, a osmijeh iskreniji. I to mi je užasno falilo. Falio je on, onako kako me gledao, način na koji me dodirivao i način na koji me imao.
Kad bi se desilo nešto lijepo, ponajprije bih to željela podijeliti s njim. Kad bih plakala, pa makar to bilo i zbog njega samog, htjela sam da to bude na njegovom ramenu. A on nije bio tu, a trebao mi je.
I tako, svaki put kad ga sretnem zaledim taj trenutak u sjećanju i držim se za njega kako ne bi otišao u zaborav. Svaki put ostavim djelić sebe sa njim, i nadam se da će i njemu taj djelić poslužiti kao utjeha za sve ono što nismo zajedno doživjeli, a trebali smo, za sve trenutke koje nismo proveli zajedno,a htjeli smo.
I radovala sam se svakom ponovnom susretu, jer mi je uvijek poklanjao snagu za novo sutra. A svako novo sutra je davalo nadu da ću ga ponovo sresti.
Bio mi je dovoljan i prijateljski zagrljaj starih poznanika čisto da mi vrati osmijeh na kratko i obaspe me toplotom starog sjaja i sjećanja. Niko nije ni slutio da jedan naš naizgled slučajni susret znači ovoliko. Ali znala sam ja, i znao je on. Sjaj u njegovim očima i boja glasa sa prizvukom lažne sreće kad bi me upitao "Kako si?" bi ga uvijek odao.
Znao je bolje nego ja sama kako sam i kako se osjećam, ali je uvijek pitao iznova. Želio je potvrdu kako bi znao da trenutno ne postoji veći stranac od njega koji me bolje poznaje. I bio je prokleto u pravu. Moje "Dobro sam!" bi mu objasnilo sve što mu drugačije nikada ne bih priznala. Ovako je makar znao, znao da sam i dalje prokleto njegova.

Stranica 8, Poglavlje 14

Otišao je i ostavio me bez riječi. Bez ijedne jedine.
Vjerujem da nije imao šta da kaže nakon onoliko dugih razgovora u kojima smo tražili razloge postojanja i svrhu života. Znali smo daleko u noć da raspravljamo o najsporednijim stvarima na svijetu, a ipak smo se osjećali važnima. Vjerovala sam da je to sve samo bio dobar dio onoga što on jeste ustvari. Na mene je ostavio utisak jednog zrelog šesnaestogodišnjaka koji je znao šta želi, iako je bio znatno stariji. Dovoljno zreo da odlučuje za sebe , ali dovoljno mlad da bude uplašen i izgubljen. Riječi koje je izgovarao su imale čudnu, gotovo opijajuću moć. Svaka nova bi se nadovezivala na prethodnu i time mu je uspijevalo da daje smisao "malim" životnim temama o kojima ranije nisam ni razmišljala. Za nekoliko dana sam naučila mnogo stvari koje su ustvari bile njegove male "lekcije" koje je nosio sa sobom kroz život. Nekako tužno. Jer iako je odavao utisak čvrstog čovjeka, koji je prošao mnogo toga, bio je samo ranjena ptica selica. I kažem selica, jer je imao više ličnosti u jednoj. Volio je da se igra i da mijenja te ličnosti te na taj način zbunjuje ljude. Volio je da "seli" iz jedne krajnosti u druge. Ili te volio ili mrzio. Za drugo nije znao.
Ja, na drugu stranu, sam bila potpuno drugačija, a opet ista. Sa njim sam se osjećala kao da stojim na jedom mjestu, ukopana, ali da iz te iste tačke imam snagu da osvojim cijeli svijet. Ali odjednom, taj mi svijet više njie bio važan jer smo mi imali svoj. Dovoljno širok, dovoljno velik i obiman, a opet tako malen da je mogao stati u moje ruke. Ne znam, možda bi vam on to bolje objasnio. Znao je sa riječima mnogo bolje nego svi ostali. Kažem vam, jednostavno nije ličio na onu uobičajenu kolotečinu na koju smo navikli. Imao je svoju filozofiju i ideologiju koja je bila avangarda za vrijeme u kojem smo mi živjeli.
I sve vrijeme sam imala osjećaj kao da igramo neku igru. Nije to bilo obično kartanje. Više je ličilo na monopol. Da, ili uložiš sve, ili si prestrašen da napraviš novi korak i povučeš se. Ili osvojiš sve ili bankrotiraš.
Opet, voljela sam da sam riskiram. To je bilo u mojoj prirodi. Problem je nastao tek kada sam shvatila da mi nismo više igrali istu igru. Previše nepromišljeno s moje strane, pomislih u sebi. Znate ono, volio je i on monopol, i to mu je bio stil života, ali negdje duboko u sebi je odigravao cijeli scenarij strateški.
To je to. On igra šah. Pokušava"Fool's mate" što je poznato kao šah-mat u dva poteza.
Čudno za njega pomislih, tako ovih dana samo još igraju početnici i budale.