Vjerujem da nije imao šta da kaže nakon onoliko dugih razgovora u kojima smo tražili razloge postojanja i svrhu života. Znali smo daleko u noć da raspravljamo o najsporednijim stvarima na svijetu, a ipak smo se osjećali važnima. Vjerovala sam da je to sve samo bio dobar dio onoga što on jeste ustvari. Na mene je ostavio utisak jednog zrelog šesnaestogodišnjaka koji je znao šta želi, iako je bio znatno stariji. Dovoljno zreo da odlučuje za sebe , ali dovoljno mlad da bude uplašen i izgubljen. Riječi koje je izgovarao su imale čudnu, gotovo opijajuću moć. Svaka nova bi se nadovezivala na prethodnu i time mu je uspijevalo da daje smisao "malim" životnim temama o kojima ranije nisam ni razmišljala. Za nekoliko dana sam naučila mnogo stvari koje su ustvari bile njegove male "lekcije" koje je nosio sa sobom kroz život. Nekako tužno. Jer iako je odavao utisak čvrstog čovjeka, koji je prošao mnogo toga, bio je samo ranjena ptica selica. I kažem selica, jer je imao više ličnosti u jednoj. Volio je da se igra i da mijenja te ličnosti te na taj način zbunjuje ljude. Volio je da "seli" iz jedne krajnosti u druge. Ili te volio ili mrzio. Za drugo nije znao.
Ja, na drugu stranu, sam bila potpuno drugačija, a opet ista. Sa njim sam se osjećala kao da stojim na jedom mjestu, ukopana, ali da iz te iste tačke imam snagu da osvojim cijeli svijet. Ali odjednom, taj mi svijet više njie bio važan jer smo mi imali svoj. Dovoljno širok, dovoljno velik i obiman, a opet tako malen da je mogao stati u moje ruke. Ne znam, možda bi vam on to bolje objasnio. Znao je sa riječima mnogo bolje nego svi ostali. Kažem vam, jednostavno nije ličio na onu uobičajenu kolotečinu na koju smo navikli. Imao je svoju filozofiju i ideologiju koja je bila avangarda za vrijeme u kojem smo mi živjeli.
I sve vrijeme sam imala osjećaj kao da igramo neku igru. Nije to bilo obično kartanje. Više je ličilo na monopol. Da, ili uložiš sve, ili si prestrašen da napraviš novi korak i povučeš se. Ili osvojiš sve ili bankrotiraš.
Opet, voljela sam da sam riskiram. To je bilo u mojoj prirodi. Problem je nastao tek kada sam shvatila da mi nismo više igrali istu igru. Previše nepromišljeno s moje strane, pomislih u sebi. Znate ono, volio je i on monopol, i to mu je bio stil života, ali negdje duboko u sebi je odigravao cijeli scenarij strateški.
To je to. On igra šah. Pokušava"Fool's mate" što je poznato kao šah-mat u dva poteza.
Čudno za njega pomislih, tako ovih dana samo još igraju početnici i budale.
No comments:
Post a Comment