Pozdravili smo se onako drugarski, naivni zagrljaj dvoje poznanika. A toliko bi taj zagrljaj mogao značiti više. Toliko je toga moglo stati u naš zagrljaj. Jedan cijeli svijet ljubavi i čežnje. Mnogo neizrečenih riječi i jedna šansa za novi početak.
Da li smo htjeli početak? Ne znam. Bila sam mnogo nesigurna u njegovo ponašanje. Bio mi je prijatelj, ljubavnik i brat. Znala sam sve o njemu, a ipak sve ovo vrijeme smo djelovali kao stranci. Ipak, ljubav prema njemu je jačala svakim danom iako razlog nije postojao. Nismo se viđali, niti smo pričali, ali nešto jako snažno me vuklo prema njemu. Bio je to neki osjećaj pripadnosti, i osjećaj slobode. U isto vrijeme. Neobjašnjivo.
Šta bi značio novi početak za nas, da li bi nastavili tamo gdje smo stali ili bismo počeli neku novu stvarnost, jer ova više nije postajala za nas. Da li bi to značilo da nastavljamo dalje ili se vraćamo u prošlost po nešto izgubljeno? Znajući da je sadašnjost najvažnija trenutno htjela sam da zna da ga volim, iskreno i bez osjećaja krivice, ili srama. Ono što je bilo među nama nekada davno više nije postojalo, ali postojali smo mi i to je bilo bitno. Vidite, samo jedan naizgled naivni zagrljaj me mogao navesti na ovoliko razmišljanja. I to je značilo da stvari među nama nisu gotove, iako smo oboje to mislili.
Zime su bile toplije sa njim, sreća je bila veća, a osmijeh iskreniji. I to mi je užasno falilo. Falio je on, onako kako me gledao, način na koji me dodirivao i način na koji me imao.
Kad bi se desilo nešto lijepo, ponajprije bih to željela podijeliti s njim. Kad bih plakala, pa makar to bilo i zbog njega samog, htjela sam da to bude na njegovom ramenu. A on nije bio tu, a trebao mi je.
I tako, svaki put kad ga sretnem zaledim taj trenutak u sjećanju i držim se za njega kako ne bi otišao u zaborav. Svaki put ostavim djelić sebe sa njim, i nadam se da će i njemu taj djelić poslužiti kao utjeha za sve ono što nismo zajedno doživjeli, a trebali smo, za sve trenutke koje nismo proveli zajedno,a htjeli smo.
I radovala sam se svakom ponovnom susretu, jer mi je uvijek poklanjao snagu za novo sutra. A svako novo sutra je davalo nadu da ću ga ponovo sresti.
Bio mi je dovoljan i prijateljski zagrljaj starih poznanika čisto da mi vrati osmijeh na kratko i obaspe me toplotom starog sjaja i sjećanja. Niko nije ni slutio da jedan naš naizgled slučajni susret znači ovoliko. Ali znala sam ja, i znao je on. Sjaj u njegovim očima i boja glasa sa prizvukom lažne sreće kad bi me upitao "Kako si?" bi ga uvijek odao.
Znao je bolje nego ja sama kako sam i kako se osjećam, ali je uvijek pitao iznova. Želio je potvrdu kako bi znao da trenutno ne postoji veći stranac od njega koji me bolje poznaje. I bio je prokleto u pravu. Moje "Dobro sam!" bi mu objasnilo sve što mu drugačije nikada ne bih priznala. Ovako je makar znao, znao da sam i dalje prokleto njegova.
No comments:
Post a Comment